Možda ti večeras ne treba početak – nego prihvatanje
Sve je spremno za još jednu smenu kalendara. Ulice svetlucaju. Ljudi žure, grle se, šalju poruke „da se zna da misle na tebe“. A ti sediš. I ne znaš tačno šta osećaš. Ni tugu, ni sreću. Neko ti je rekao da je to znak zrelosti – ali ti više liči na tiho razumevanje da ne moraš više da igraju svi bubnjevi kad dolazi Nova godina.
Možda ti ne treba novi pravac. Možda ti samo treba malo više mesta da ostaneš u svom. I da više ne bežiš od onoga što ti se desilo, već da to poneseš – ne kao teret, već kao istinu.
Nema potrebe večeras da zaboraviš. Imaš pravo da pamtiš. I to ne umanjuje tvoju snagu – to je tvoja snaga.
Ne moraš da pobeđuješ ovu godinu – možeš da je zaokružiš kao celinu
Možda je ova godina bila tiha. Bez velikih naslova, bez pobeda koje se broje aplauzima. Možda si samo disao. Ponekad plitko, ponekad duboko, ali bez prestanka. I to je već dovoljno.
Nije sve što se vrednuje merljivo. Nekad je najvažnije ono što si prećutao. Što nisi vratio. Što si oprostio bez da je iko znao. Što si ostao, kad je najlakše bilo otići.
Zato ne moraš večeras da obećavaš nikome ništa. Ne moraš da menjaš stil života, ishranu, brzinu ili emocije. Možda ćeš samo napisati jedno: „Hvala mi.“
Za tišinu koju sam podneo. Za bol koju nisam predao dalje. Za ljubav koju sam dao, iako nisam znao da li ću je dobiti nazad.
Tvoja tišina večeras nije prazna – ona je dokaz da si preživeo
Ako te večeras ne zovu, ne brini. Ako nisi u gužvi, možda si baš tamo gde treba. Možda sediš u najvažnijoj sobi – u sebi. I ne moraš je deliti da bi imala smisla. Jer ona nije usamljena – ona je tiha.
U toj tišini, možda po prvi put ne tražiš odgovore. Možda samo slušaš. Sebe. Sve ono što si potiskivao jer si mislio da nemaš vremena da oslušneš. Sve ono što se javljalo kao treptaj, ali si ga pokrivao bukom svakodnevice.
Sada, kad su svi zauzeti planiranjem sledećeg koraka, ti si odlučio da ostaneš. Da se ne pokreneš. Da dozvoliš sebi da budeš neaktivan. I u toj neaktivnosti – dešava se najdublje pomirenje.
Zaključak: Ako večeras ne osećaš sreću – možda osećaš nešto važnije
Možda to što osećaš nema ime. Možda to što ti prolazi kroz telo nije sreća, ni tuga, ni uzbuđenje. Možda je to mir. Onaj koji dolazi kada prestaneš da guraš. Kada shvatiš da nemaš šta da stigneš. Da ti ne nedostaješ.
Zato ne moraš večeras da zatvaraš oči u ponoć. Možeš da ih otvoriš. Da gledaš sve onako kako jeste – bez potrebe da ga menjaš.
I da u toj tišini koja okružuje grad, negde između poslednjeg daha ove godine i prvog sledeće, jednostavno šapneš sebi:
„Još uvek sam tu. I to je dovoljno.“