U danima pred kraj decembra, kad se poslednje obaveze krišom prelivaju u narednu godinu, kada inbox miruje i telefoni tiše zvone, u toj pauzi sveta počinje da se budi jedno drugo osećanje. Ne ono koje se reklamira na plakatima. Ne ono koje nam serviraju reklame sa lampicama i poklonima. Već ono dublje. Iskrenije. Osećanje da moramo negde da pripadamo dok vreme prelazi iz starog u novo.
Bez obzira na to koliko godina imamo i koliko puta smo dočekivali ponoć, svaka Nova godina nas uhvati nespremne na isti način. Poneko se seti gde je bio pre deset, pet, ili samo jednu godinu ranije. Poneko se seti koga je tada držao za ruku, a koga više nema. Poneko se seti samo sebe, kako stoji među ljudima i pokušava da razume šta mu ta tišina između dve pesme govori.
I zato, iako se trudimo da sve deluje spontano, u nama uvek postoji neki nemir oko toga gde ćemo biti te noći. Ne zbog toga da nas neko vidi. Nego da mi sami sebe osetimo. Da ne propustimo trenutak koji nam, bez da pitamo, nudi novi početak.
Beograd, grad koji nikada ne spava, posebno ne te večeri, nudi sve: spektakl, tišinu, buku, nežnost, sjaj i mrak. U njemu možeš biti sve – i nevidljiv i u centru pažnje. Možeš pevati glasno ili ćutati u uglu, i oba izbora imaju svoje mesto. Jer Beograd razume dočeke. I zna da ih ne meri po jačini zvuka, već po dubini doživljaja.
I kad izabereš gde ćeš, kada pronađeš ambijent, izvođača, pogled, ritam koji ti prija – onda ostaje ono najvažnije. Da sebi daš dozvolu da uđeš u novu godinu čist. Bez onih težina koje više ne možeš da nosiš. Bez očekivanja koja nisu tvoja. Bez potrebe da sve bude savršeno. Samo prisutan, tamo gde jesi, sa ljudima koje jesi ili nisi planirao, ali koji su tu – kao ti.
U ponoć, dok svi gledaju u nebo, često zaboravimo da pogledamo u sebe. A tamo je pravi vatromet. Tamo je sve što smo prećutali, sve što smo izdržali, sve što nas boli i sve što nas spašava. Tamo, negde u nama, Nova godina zapravo počinje.
Zato ne tražimo samo doček. Tražimo trenutak u kojem ćemo moći da budemo ono što jesmo, bez objašnjenja. I to je razlog zašto, svake godine iznova, pretražujemo, biramo, planiramo. Ne da bismo samo slavili – već da bismo se, barem na jednu noć, vratili sebi.