Godina zna da bude teška. Ućuti nas između obaveza, slomi nas između onog što moramo i onog što više ne možemo. I tako, dan po dan, počnemo da se zaboravljamo. Počnemo da zaboravljamo kako izgledamo kad se smejemo bez razloga, kako je lepo kada nas neko pogleda i ništa ne kaže, jer mu ne treba objašnjenje.
I onda, dok nas decembar polako uvodi u svoj kraj, dok svetla na ulicama postaju jača od onih u nama, počinjemo da osećamo kako nas neka druga verzija nas samih čeka iza ugla. Ne traži mnogo. Samo jedno veče. Samo jednu noć kada je dozvoljeno da se sve zaboravi i sve zamisli.
To je noć dočeka.
Ne mora ona da bude velika. Ne mora da bude glasna. Ne mora ni da traje do jutra. Ali mora da bude iskrena. Mora da liči na nas. Na ono što smo prećutali, na ono što nismo stigli da završimo, na ono što želimo da postanemo.
Zato ljudi pažljivo biraju gde će biti kada se godina prelomiti. Nije to potraga za najboljom ponudom. To je potraga za mestom koje će razumeti tišinu koju nosimo. Gde možemo da pevamo ako nam se peva. Da ćutimo ako nas savlada sećanje. Da zagrlimo bez pitanja. Da nazdravimo bez velikih reči. Samo da budemo.
Beograd je te noći grad svih mogućnosti. Nema pogrešnog mesta, samo različitih ljudi. Neki traže muziku koja će ih podići. Neki žele pogled na reku i čašu vina. Neki odlaze u kafane, jer tamo su pesme koje razumeju. A neki biraju da ćute među svetlima trga, u masi, i prvi put se osećaju kao deo nečega.
I to je u redu.
Jer doček nije nešto što mora da se dogodi na određen način. On je prostor koji ti pripada, ako ga sebi dozvoliš. I nije važno ko će ti poslati poruku u ponoć. Važno je da ti imaš šta da poželiš sebi kad svi odbroje do nule.
I kada otvoriš oči tog jutra, 1. januara, nećeš se sećati cele večeri. Samo jedne sekunde. Jednog pogleda. Jedne misli. I ako si te sekunde bio miran, slobodan, živ – onda je bilo dovoljno.
Nova godina ne rešava ništa. Ali ako je dočekaš tamo gde ti je srce, možda počneš da veruješ da možeš sve da rešiš.